Moždane granice

Obzirom da je zeleni petak, dan koji je već predodređen za vikend i odmor sa porodicom i prijateljima negdje među zelenilom, odlučio sam danas, malo blažim intezitetom da se zabavim, kako sebe, tako i vas, nekim stvarima za koje vjerujem da ni sami nismo svjesni vrijednosti koje posjedujemo.

Moderna nauka još nije uspjela dokučiti pravi kapacitet našeg mozga i mogućnosti zeleni ćelija. Teorije postoje, nagađanja i predspostavke isto tako, ali suštinska “suha” teorija šta bi bilo – kad bi bilo, još uvjek nije sto procentno zastupljena ni u jednom naučnom radu. Govorim naravno o tome, šta bi čovjek da ima mogućnost kontrolisanja 100% svoga mozga, čitavog kapaciteta istoga?

Koliko bi nas to pokvarilo? Na koji način bi rješavali probleme? Dali bi uopšte bilo nerješivih problema? Dali bih postojale bolesti za koje ni najmodernija nauka nema adekvatnog lijeka? Dali bih bilo ratova? Gladi? Propasti? Zavidnosti? Novog poredka? Beskonačno mnogo pitanja.

Realnost je za nekoliko nijansi drugačija. Osoba može da “vježba” svoj mozak različitim načinima, testovima, psihofizikom, multitaskingom, učenjem, rješavanjem kompleksnih matematičkih problema i sl.

Lično moj stav je poprilično jednostavan. Mozak jedinke, organizma ili osobe, kako kome odgovara određeni pojam, je razvijen u toj mjeri koliki su mu vidici. Kažem lični stav, jer dugogodišnjim istraživanjem sam zaista došao da zaključka koji je sličan ovome. Skučenost mozga ne mora značiti da je mozak nerazvijen i obrnuto. Mozak koji nije skučen (zatvoren u sigurnom krugu) ili kako kolege Malezijci kažu “Brain outside the green box” planira, vidi, ne očekuje, nema straha, predrasuda i nema kraja. Infinite & Irrelevant.

Trenutno sam u Bosni, na odmoru i dopustu. Primjer ovoga što govorim vidim u opisu jedne firme, čiji kamion sam vidio u prolazu, slogan glasi “Sky is the limit”. Mislim da je riječ o nekom piću, ali nisam siguran. Ne bih da ulazim u marketing i strateško oglašavanje dotične kompanije ali takve sublimentarne poruke koriste zaista neke od najveći svjetskih kompanije, što me je impresioniralo u momentu.

Hajde da se vratimo početku i onoj jednostavnosti koju uporno pokušavam nametnuti od početka pisanja ovog bloga.

Imam jedan zadatak za Vas sve, i biti će jako zanimljivo i zabavno čitati Vaše odgovore i način Vašeg razmišljanja. Svojim studentima sam jedne prilike dao jedan test pa ću ovaj put i Vama, uz određene sitne prepravke postaviti isto pitanje.

Pitanje glasi: O kojoj boji razmišljaš dok si čitao/la ovaj post?

Mrsko i sve o “mrsko mi”

Jedan od najčešći izgovora koji postavljamo sami sebi ili čak drugima je ovaj pojam “mrsko”. Sam sam bio takav u većini slučajeva ali se to itekako promjenilo odkad sam krenuo gledati na “mrsko” drugim očima.

Psihološki gledano, samo mrsko predstavlja odbojnost mozga, odnosno tijela prema određenim stvarima, pojavama, osjećajima ili čak objektima prema imamo određene antipatije. Mrsko uopšte nije mrsko, nego je klasični produkt naše ili mašte ili načina rezonovanja osnovni objekata, predmeta, emocija itd.

Na sebi sam primjenio ovu metodu borbe protiv mrskoga prije određenog vremena i efekat je stvarno zadivljujući. Naime, sumirao sam sve stvari koje u mom mozgu izazivaju reakciju na “mrsko mi” te ih uredno razvrstao preko važnosti, veličini, težini i kvantitetu.

Efekat je ostao i dalje isti pa sam doslovno ovu svoju malu “teoriju” smaknuo u kraj, te bez ikakvi principa počeo da izvršavam radnje bez obzira na veličinu, težinu i slično za koje sam vidio u proteklom vremenu da mi predstavljaju teškoću, bolje rečeno, izazivaju osjećaj ljenosti.

Ljenost je itekako povezana sa mrskoćom prema nečemu ali nije jedini i presudni faktor “mrskoće”. Osjećaji koji nas asocijaru na “mrsko” mogu biti i razni drugi oblika. Emocije, odnosno neki osjećaji iz prošlosti su itekako veliki i zabrinjavajući problem pri izvršavanju “mrskoga”. O tome se može napisati jedna čitava studija, pa ću toga dotaketi samo u ovoj rečenici.

Snaga ljudskog uma je, manje više svi znamo, jedan neistražen pojam u nauci. Snaga prozilazi iz mašte, bar je to moja lična teorija. Mašta bez straha je jedan od najmoćnijih vještina koje naš mozak može prozvesti stim da većina nas ima određenu dozu straha prema nečemu, i sam strah koči maštu koja prouzrokuje kočenje rada mozga u svim merdijanima i paralelama.

Jednostavnost, vratimo se istoj.

Krenuh da izvršavam istog momenta stvari koje su mi mrske. Želja je bila da se što prije završe, odnosno finaliziraju. Čak sam u momentima pokušavao da nađem ljepotu u stvarima koje ne volim da radim, preteško jeste, ali sam izazvao kontra efekat, počeo sam da volim duplo više stvari koje sam smatrao “privlačnim” i dobio puno više samim pokretanjem i kršenjem barijera prema “mrskom”.

 

Zaista se izvinjavam svim čitateljima ovog bloga na gramatičkim greškama koje mogu i vjerovatno će se pojaviti u ovom ili u budućim tekstovima. Bosanski jezik mi je second (drugi) jezik pa očekujem razumjevanje.